Site Loader

Obuzela me neizreciva tjelesna iscrpljenost. (…) Najbeznačajniji zadatak postajao je nepremostiva prepreka. Napokon su mentalna i tjelesna naprezanja postala nepodnošljiva; umorni mišići otkazali su poslušnost, moj “misaoni aparat” odbijao je raditi, sve su ambicije nestale. Svoj opći osjećaj mogao bih sažeti u poznatu uzrečicu „Kakva korist od toga?”. Silno sam se trudio nešto postići, no trud je izgledao uzaludnim. Život se činio posve ispraznim.

Ovim je riječima svoje iskustvo opisala osoba pogođena depresijom čiji nam prikaz zorno dočarava teškoće življenja s ovim iscrpljujućim poremećajem. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization, WHO), 2015. od depresivnih poremećaja patilo je 4,4% svjetske populacije, dok je u Hrvatskoj ta brojka 5%1. Prema učestalosti javljanja depresivni su poremećaji na prvom mjestu među psihičkim poremećajima, dok su anksiozni poremećaji na drugom mjestu po učestalosti. U ovom ćemo članku pobliže opisati što su depresivni poremećaji – veliki depresivni poremećaj i distimija.
Veliki depresivni poremećaj ili unipolarna depresija, uz bipolarni afektivni poremećaj, jedan je od dva glavna poremećaja raspoloženja – poremećaja s onesposobljavajućim poremetnjama emocija2. Radi se o emocionalnom stanju koje karakterizira velika tuga, osjećaji krivnje, besmisla i bezvrijednosti, povlačenje od drugih i od aktivnosti koje uobičajeno pružaju zadovoljstvo te promjene u spavanju, apetitu i seksualnoj funkciji. Kao što većina ljudi ponekad iskusi anksioznost, mnogi će proživjeti i razdoblja velike tuge, no za većinu ona neće biti toliko duga i učestala za dijagnozu depresije. Primarni su simptomi depresije tužno raspoloženje te gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti i osjećaja ugode koji ih prati. Da bi osoba dobila dijagnozu velikog depresivnog poremećaja, osim primarnih simptoma, mora doživljavati još barem tri od sljedećih simptoma skoro svakog dana tijekom najmanje dva tjedna. Simptomi promjene spavanja, razine aktivnosti te apetita obuhvaćaju naizgled oprečna ponašanja, no to je zato što su odraz odstupanja od uobičajenog ponašanja koje može ići u dvama smjerovima, ili prema smanjenju ili povećanju tog ponašanja, pa će se kod različitih pacijenata različito manifestirati. Simptomi su3:

  • promjene u spavanju – teškoće usnivanja i nesanica ili velika žudnja za snom te pretjerano spavanje
  • promjena razine aktivnosti – ili letargičnost, pasivnost i bezvoljnost ili agitacija, uzbuđenost i tjelesni nemir
  • slab apetit i mršavljenje ili pojačan apetit i debljanje
  • nedostatak energije, snažan umor
  • negativno samopoimanje, samooptuživanje i samookrivljavanje, osjećaj bezvrijednosti i krivnje
  • pritužbe zbog ili vidljivi znakovi teškoća s koncentracijom, usporeno razmišljanje i neodlučnost
  • ponavljajuće morbidne misli (primarno o smrti) ili razmatranje samoubojstva

Neki ljudi doživljavaju depresivno raspoloženje i manjak zadovoljstva te nekoliko drugih simptoma tijekom dužih razdoblja kroz nekoliko godina, ali u manjem intenzitetu od očekivanog za veliki depresivni poremećaj. Tada je moguće postaviti dijagnozu distimije. Distimija je kronični poremećaj u kojemu je osoba dugoročno snižena raspoloženja i često je se može opisati kao zlovoljnu, pesimističnu, pasivnu, pretjerano kritičnu i sklonu žaljenju. Uz distimiju se može, ali i ne mora, pojaviti i depresija te se često distimija uoči tek tada jer mnoge distimične osobe prihvate svoje stanje kao odraz vlastite osobnosti i nešto nepromjenjivo4.
Uzroci depresije tek su djelomično razjašnjeni, no postoje brojni čimbenici koji utječu na vjerojatnost pojave depresije. Njeno se porijeklo najčešće objašnjava u okvirima biopsihosocijalnih teorija koje uzimaju u obzir utjecaj većeg broja faktora koji se pojavljuju u životu pojedinca te njihove međusobne interakcije, a jedinstven uzrok depresije nije pronađen. Također postoje i indikacije postojanja genetske komponente: osobe čiji bliski srodnici imaju unipolarnu depresiju ili bipolarni poremećaj imaju veću vjerojatnost od pojave velikog depresivnog poremećaja. Među biološkim faktorima ističu se promjene u metabolizmu neurotransmitera (serotonina, noradrenalina i dopamina) te broj i osjetljivost receptora na koje djeluju. Znanje o načinu djelovanja neurotransmitera u depresiji ključno je za efikasni tretman lijekovima, no trenutno nije moguće objasniti depresiju samo neurokemijskim teorijama.
Psihološke teorije depresije naglašavaju njene kognitivne aspekte, primjerice Beckova teorija o negativnoj trijadi po kojoj depresivno razmišljanje obilježavaju negativne misli o sebi, o svijetu i o budućnosti te kognitivne distorzije2, primjerice crno-bijelo mišljenje te katastrofiziranje. Negativna trijada odnosi se na vjerovanja o sebi, svijetu i budućnosti koja čine osnovu razmišljanja kod depresivne osobe. One vjeruju da su bezvrijedne, manjkave, bespomoćne i nevrijedne ljubavi, smatraju svijet lošim mjestom punim nepravde, tuge i patnje te očekuju da će budućnost biti jednako nesretna ili još lošija i da će njihovi planovi i ponašanja imati nepovoljan ishod. Teorije o emocijama ističu osjećaje bespomoćnosti i beznađa kao karakteristično obilježje depresije te ta stanja povezuju s razvojem depresije.
Od socijalnih faktora značajni su učestali i kronični stres, traumatski događaji kao što su smrt voljene osobe ili prekid veze, siromaštvo i nezaposlenost te odnosi s ljudima obilježeni hostilnošću4. Rizik za razvoj depresije povećavaju i određene fizičke bolesti (neke izravno, primjerice bolest štitnjače čiji hormoni utječu na raspoloženje, a neke neizravno zbog smanjenja kvalitete života kao posljedice bolesti) te druge psihičke teškoće kao što su anksioznost, zlouporaba alkohola i drugih psihoaktivnih tvari, shizofrenija te rani stadiji demencije5 . Ovo nipošto ne znači da će svaka osoba koja doživi nešto od navedenog razviti veliki depresivni poremećaj, ali ovi događaji mogu poslužiti kao svojevrstan okidač kod ljudi koji već imaju određenu predispoziciju za razvoj depresije.
Stigma vezana za teškoće psihičkog zdravlja može dovesti do kasnijeg prepoznavanja problema i odgađanja traženja pomoći, no depresija je bolest koja ne diskriminira i može pogoditi mnoge ljude neovisno o njihovim životnim uvjetima. Ona nije znak slabosti, već zahtijeva liječenje kao i druge bolesti. Veliki depresivni poremećaj uspješno se liječi kombinacijom psihoterapije i lijekova. Psihoterapijski pristupi najčešće korišteni u tretmanu depresije su kognitivno-bihevioralna, interpersonalna i psihodinamska psihoterapija.
Ako prepoznajete znakove depresije kod bliskih osoba ili kod sebe, ključan je korak traženje pomoći. Za pružanje podrške i prvu pomoć za psihičko zdravlje, tu smo i mi: možete nam se javiti na kakosi@ffzg.hr.

 

Literatura
1 Hrvatski zavod za javno zdravstvo (2020). Mentalni poremećaji u Hrvatskoj. Preuzeto s https://www.hzjz.hr/sluzba-epidemiologija-prevencija-nezaraznih-bolesti/odjel-za-mentalne-poremecaje/ (7.10.2020.)
2 Davison, G. C. i Neale J. M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
3 American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). Washington, DC: Author.
4 Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). (1994). Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema: MKB-10 – deseta revizija. Zagreb: Medicinska naklada.
5 Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). (2017). Depression and Other Common Mental Disorders: Global Health Estimates.

Post Author: kako si?