Site Loader

Petra ima 30 godina i radi na šalteru u banci. Jednog utorka u banku dolaze pljačkaši i prijete Petri da im da sav novac ili će ju ubiti. Nakon što su opljačkali banku, pljačkaši odlaze, a Petra biva neozlijeđena. Počinitelji su privedeni nedugo nakon pljačke i zatvoreni. 

Iako Petra zna da joj pljačkaši više ne mogu nauditi, čak dva mjeseca nakon događaja ona ima učestale noćne more u kojima se odigrava kobni dan. Osjeća se nelagodno pri odlasku na posao i ponekad tijekom radnog dana osjeća, vidi i misli kao da su pljačkaši ponovno tu. Često se dogodi da ne zna odgovoriti na pitanja klijenata ili da pogriješi u prebrojavanju i isplaćivanju novca zbog čega je već par puta imala problema s nadređenima. Više se ne smije i ne uživa u kavi s kolegama, već se drži sa strane, a kod kuće je često otresita prema svom suprugu. Često se osjeća kao da je netko prati i čeka iza svakog ugla pri povratku kući.

Što je to trauma? Često u govoru možemo čuti kako netko opisuje određeni stresni ili osobno sramotni događaj traumatičnim, no je li to zbilja tako? Što određuje traumu po definiciji? Je li to osobni doživljaj neugodnih, intenzivnih emocija ili objektivni, vanjski izvor opasnosti?

U psihološkom smislu, za osobu koja je proživjela, prisustvovala ili se suočila s događajem/događajima koji je njoj ili drugome u neposrednoj okolini predstavljao izravnu ili potencijalnu smrtnu opasnost, ranjavanje ili ugroženost, možemo reći da je imala traumatsko iskustvo¹.

Traumatski događaj je onaj događaj koji predstavlja prijetnju osobnom integritetu te je razoran po svojoj prirodi.

Aktualno, kao primjer traumatskog događaja moguće je promatrati eksploziju u Bejrutu² – tehnička katastrofa koja je uzrokovala stradavanje i ranjavanje mnogih, ostavljajući ljude u strahu i s osjećajem bespomoćnosti. Nedavna obljetnica Oluje podsjeća nas na užas koji su proživjeli i hrabrost koju su pokazali branitelji u Domovinskom ratu, periodu koji je uzrokovao o visok broj stresnih reakcija i poremećaja³. Sama situacija pandemije u kojoj se nalazimo može biti traumatična za one koji su iznenada ostali zaraženi s ozbiljnijim komplikacijama po zdravlje i osobni integritet.

Kao odgovor na traumatsku situaciju, prirodan je osjećaj intenzivnog straha, bespomoćnosti ili užasa. Ipak, važno je naglasiti kako trauma u pravilu ne ostavlja trajne negativne posljedice na pojedinca. Većina osoba koje su pogođene traumatskim događajem imat će neki oblik akutne reakcije na stres, a kod velike većine tegobe će se spontano povući nakon izdvajanja iz situacije ili njenog smirivanja. Ipak, kod značajnog broja ljudi može se javiti produljena stresna reakcija u formi posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). PTSP je odraz ekstremne reakcije na težak stres kojemu prethodi traumatski događaj5 .

Traumatski događaj na pojedinca može ostaviti posljedice jer je  potpuno različit od uobičajenih iskustava. Trauma često krši nekoliko pretpostavki i shema koje pojedinac ima o svijetu: (1) svijet je sigurno mjesto, (2) mogu predvidjeti i kontrolirati buduće događaje, (3) ekstremno neugodni događaji se neće dogoditi baš meni, (4) mogu se nositi sa svime što me čeka6. Stoga, trauma se ne uklapa u našu uobičajenu sliku svijeta zbog čega nam nema smisla. Uz to, njen iznenadni dolazak onemogućuje pojedincu postupnu prilagodbu. Ona suočava osobu sa smrtnošću te na neki način smrt izvlači iz slijepe pjege – možemo reći da kod napadaja panike smrt prijeti, dok je kod PTSP-a smrt bila tu.     

Traumu je bitno razlikovati od svakodnevnog stresnog događaja, razvojne krize (npr. u adolescenciji, srednjoj dobi ili kod druge vrste prilagodbe) ili raznih životnih promjena koje ne uključuju prijetnju životu (npr. prekid emocionalne veze, umirovljenje). Ove promjene zasigurno mogu biti teške te čak izazvati krizna stanja kod osoba koje kroz njih prolaze, no one ne mogu rezultirati dijagnozom PTSP-a. Za tu je dijagnozu jedan od osnovnih dijagnostičkih kriterija tjelesna ugroženost.

Najčešće psihičke reakcije nakon traumatskog događaja moguće je svrstati u tri grupe simptoma¹:

  1. ponovno proživljavanje: uključuje iznenadna, nekontrolirana sjećanja, često u obliku tzv. „flashbacka“ (vrlo živo sjećanje tijekom kojeg se osoba osjeća kao da ponovno proživljava traumatski događaj); noćni strahovi, noćne more i nesanica
  2. izbjegavanje i otupljenost: izbjegavanje razmišljanja ili razgovora o traumi; izbjegavanje aktivnosti, misli i socijalnih situacija, otupljenost osjećaja. Iako se ovi simptomi mogu činiti oprečnima s prvom grupom, u PTSP-u postoji fluktuacija: osoba se neprekidno kreće između ponovnog doživljavanja i otupljivanja. 
  3. pojačana pobuđenost: uslijed stalne pobuđenosti autonomnog živčanog sustava javljaju se poteškoće sa spavanjem, razdražljivost i agresivnost, poteškoće s pamćenjem i pažnjom, stalni oprez i brze reakcije te tjelesne reakcije pri prisjećanju. Možemo reći kako su ljudi koji boluju od PTSP-a u konstantnom stanju “borbe ili bijega” (fight or flight). Neka istraživanja pokazuju kako trauma oštećuje noradrenergički sustav (koji ima ulogu u održavanju budnosti organizma, sustavu nagrađivanja i aktiviranju nekih centara emocija), povisujući koncentraciju noradrenalina (jedan od hormona stresa), rezultirajući u tome da se osoba lakše prestraši i snažnije izražava emocije7.

Ako navedeni simptomi traju dulje od mjesec dana, uz zadovoljavanje dijagnostičkih kriterija5  , moguća je dijagnoza PTSP-a. Prije toga ih možemo promatrati u okviru akutne stresne reakcije. Bitno je imati na umu kako se ovaj poremećaj ponekad javlja mjesecima nakon traume6.

U idućem ćete članku moći pročitati o tehnikama koje se koriste kako bi se ublažili simptomi PTSP-a.

Ako kod sebe prepoznajete neke od navedenih simptoma ili vam se čini da ispunjavate opisane kriterije, pozivamo vas da se javite na naš mail kakosi@ffzg.hr. Traumu ne morate podnositi sami.

Literatura:

  1. Davison, G. C. i Neale, J. M. (2000). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
  2. Jutarnji list (2020). Nevjerojatni razmjeri detonacije u Bejrutu. Preuzeto 12.07.2020. s https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/nevjerojatni-razmjeri-detonacije-u-bejrutu-izmjerili-dubinu-kratera-nakon-silovite-eksplozije-15012670
  3. Ministarstvo branitelja (2004). Nacionalni program psihosocijalne i zdravstvene pomoći sudionicima i stradalnicima Domovinskog rata, Drugog svjetskog rata te povratnicima iz mirovnih misija. Preuzeto 12.07.2020. s HYPERLINK “https://branitelji.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/nac%20program%20usvojeno%20na%20vladi%2030%2001%202014.pdf”https://branitelji.gov.hr/UserDocsImages//dokumenti//nac%20program%20usvojeno%20na%20vladi%2030%2001%202014.pdf
  4. Schnurr, P. P., Friedman, M. J. i Bernardy, N. C. (2002). Research on posttraumatic stress disorder: Epidemiology, pathophysiology, and assessment. Journal of Clinical Psychology/In Session: Psychotherapy in Practice, 58, 877–889.
  5. Američka psihijatrijska udruga (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, peto izdanje. Jastrebarsko: Naklada Slap.
  6. Leahy, R. L., Holland, S. J. F. i McGinn, L. K. (2012). Treatment Plans and Interventions for Depression and Anxiety Disorders (2nd ed.). New York: Guilford Press.
  7. Van der Kolk, B., Greenberg, M., Boyd, H. i Krystal, J. (1985). Inescapable shock, neurotransmitters, and addiction to trauma: Toward a psychobiology of post traumatic stress. Biological Psychiatry, 20(3), 314-325.

Post Author: kako si?