Site Loader

Djetinjstvo je mnogima od nas ostalo u lijepom sjećanju zbog osjećaja bezbrižnosti, zabave i svih onih uzbudljivih trenutaka kada smo napravili nešto što možda nismo smjeli ili što smo mislili da ne možemo. Ono je zasigurno, što se razvoja tiče, najznačajniji i najbogatiji period života za svakoga od nas jer što se doživi i nauči u djetinjstvu ostavlja neizbrisivi trag za sva kasnija iskustva, bili mi toga svjesni ili ne. Kada bismo malo bolje sagledali, mnogi osjećaji i lijepa sjećanja zbog kojih pamtimo djetinjstvo proizašla su iz igre. No isto tako, igrom smo udarili temelj mnogobrojnim vještinama i vrijednostima koje danas ponekad uzimamo zdravo za gotovo – kreativnom razmišljanju, surađivanju s drugima i zauzimanju za sebe, rješavanju konflikta, samoregulaciji emocija, moralnom prosuđivanju i mnogim drugim.

Igra je toliko važna za rast i razvoj da su ju Ujedinjeni narodi prepoznali kao osnovno pravo svakog djeteta¹.

Iako je igra navedena kao pravo svakog djeteta, mnoga djeca ne mogu uživati to pravo bilo da govorimo o iskorištavanju djece kao radne snage, odrastanju u ratom pogođenim područjima ili, bliže kontekstu kakav je nama poznat, užurbanom i kompetitivnom načinu života koji traži da djeca od malih nogu govore dva strana jezika, sviraju instrument, treniraju neki sport i sve zadatke u vrtiću/školi obavljaju besprijekorno jer u suprotnom „neće uspjeti u životu“. Prethodni je opis namjerno pretjeran jer smo svjesni kako dodatne aktivnosti sigurno obogaćuju djetetov život, ali postavlja se pitanje u kojem trenutku dijete postaje prebukirano i to najčešće nauštrb slobodne igre. Tada se sjetim kako je nastavnica tjelesne i zdravstvene kulture (u srednjoj školi!) voljela ponavljati – djeca se moraju igrati!

I bila je u pravu. Mnoge su prednosti dječje igre za njihov razvoj, a u ovom ćemo se članku osvrnuti na one koje se tiču psihosocijalnog razvoja djeteta.

Iako učenje mnogima nije prva asocijacija kada spomenemo igru, ona je najprirodniji način učenja za dijete bilo koje dobi. Kroz igru djeca uče kako se ponašati u odnosima s drugim ljudima, odnosno kako pronaći kompromis s drugom djecom, kako rješavati konflikte, koja su to ponašanja primjerena situaciji, ispituju svoje i tuđe granice te iskušavaju različite strategije rješavanja problema². Djeca u igru unose i iskustva koja donose iz vlastite obitelji, zbog čega igra predstavlja sudar različitih pristupa odgoju čime djeca uviđaju kako ono što su ona naučila kao ispravno možda nije jedina mogućnost. Neizmjerno je važno ovdje naglasiti utjecaj roditelja i odgajatelja koji nadgledaju tu igru te je usmjeravaju k poželjnim ponašanjima. Isto tako, odrasle osobe (najčešće roditelji i odgajatelji) te vršnjaci služe kao modeli čija ponašanja djeca kopiraju i koriste u igri. Zbog toga se često javlja ono retoričko pitanje nakon neugodne situacije: „Ma stvarno, od koga je on/ona to pokupio/la?“ Kako bilo, igra s drugima, bili to roditelji, braća i/ili sestre ili vršnjaci, prilika je za razvitak djetetovih socijalnih vještina jer pregovaranje, dogovaranje, slaganje s drugima, zastupanje vlastitih želja i potreba, ali i poštivanje tuđih, predstavljaju važne vještine korisne u kasnijem razvoju. A sve se to može naučiti u jednoj dobroj partiji Čovječe ne ljuti se ili Rizika, ali i u mnogim drugim igrama koje djeca sama osmisle. 

Time dolazimo do iduće prednosti igre i igranja – razvoj kreativnog razmišljanja. Jedna od značajki kreativnosti jest tzv. divergentno mišljenje ili mogućnost razmišljanja u širinu i izvan kutije, odnosno dosjećanje što je moguće više originalnih rješenja na zadani problem. Sjetite se Mozarta koji je od malena pokazivao izniman glazbeni talent i impresivnu razinu improvizacije zbog čega je bio prozvan čudom od djeteta.  Vjerujemo da se Mozart mnogo igrao kao dijete jer istraživanja pokazuju kako je učestalost igre visoko povezana s divergentnim mišljenjem³. Takvi nalazi ne bi trebali čuditi jer igra često uključuje pretvaranje, zamišljanje i iskorištavanje najrazličitijih predmeta na najneobičniji način pa tako olovke i četke za kosu postaju mikrofoni ili čarobni štapići, kesteni postaju gusarsko blago, a teniske loptice Pokémon lopte.

Igrom se također potiče i emocionalni razvitak djeteta pa tako djeca koja se češće upuštaju u igru pokazuju više razine samoregulacije emocija i empatije³. Djeca se na taj način od najmanjih nogu uče čekati u redu te uče da nije u redu uzimati drugom djetetu igračku iz ruku, uče se kontroli neugodnih emocija kao i ustrajanju u za njih izazovnim aktivnostima. Drugim riječima, uče se ne odustati kada im je teško pa tako kada ne uspiju iz prve pogoditi lopticom metu, ne odustaju, već se suoče s frustracijom i eventualno pokušaju ponovno, sve dok ne uspiju. Isto tako, važna vještina koju uče kroz igru jest empatija, odnosno uživljavanje u stanje i osjećaje drugih jer u različitim igrama zamišljanja u kojem se igraju mame i tate, doktora i pacijenta, vile i vilenjaka… pretvaraju se da su netko drugi i ponašaju se iz tuđih cipela, odnosno kako bi se baš ta zamišljena osoba ili stvorenje ponašalo da se nađe u zamišljenoj situaciji. Bitno je ovdje naglasiti kako je važno poticati preuzimanje različitih uloga, a ne samo onih stereotipnih za rod djeteta jer na taj način djeca bolje upoznaju sebe, vlastite želje i interese čime ih se motivira na daljnje istraživanje i zadovoljavanje dječje znatiželje.

Tu je dobro spomenuti i zajedničku igru roditelja i djeteta jer se kroz igru stvara kontakt u zabavnom i sigurnom okruženju koji može povoljno utjecati kako na odnos roditelj-dijete, tako i na svakog od njih ponaosob. Dijete ima model na koji se može ugledati i iskoristiti naučena ponašanja u odnosu s vršnjacima, roditelj se prisjeća kako je lijepo biti dijete te se odvaja od svakodnevnih problema dok oboje upoznaju jedno drugo, navike, načine razmišljanja i interese⁴. To predstavlja temelj odnosa na kojem se kroz život mogu graditi novi katovi. Koliko ste se puta susreli s onim roditeljima koji se čude kako je moguće da je njihovo dijete odraslo u takvu osobu kao da se ta promjena događala negdje drugdje, a ne njima pred očima?

Zaključno, igra nije nešto što se u djetinjstvu događa nakon što se odradi sve za školu.

Igra je u djetinjstvu jednako važna kao i izvršavanje obveza jer kroz igru djeca imaju šansu postati cjeloviti i zadovoljni odrasli ljudi.

Djeca su u toj dobi najotvorenija za usvajanje psihosocijalnih vještina navedenih u članku pa je tako podučavanje empatiji ili kreativnosti u odrasloj dobi otežano ili čak onemogućeno dok uvijek ima vremena za učenje matematike ili školskog gradiva. Zbog toga je bitno djeci osigurati vrijeme slobodno od aktivnosti, zadataka i rasporeda. Tada se ponekad može javiti i dosada koja nikako nije loša, već djecu potiče na razvijanje kreativnosti koja se ispoljava i dodatno pojačava kroz igru. Igrajte se sa svojom djecom, pokažite im igre koje ste vi voljeli dok ste bili mali, ali isto tako pustite i njima neka vode pa ako žele da se zajedno igrate u pijesku, prihvatite to i zaprljajte se zajedno s njima. Sigurni smo da ćete svi pamtiti te trenutke do kraja života.

LITERATURA

1 https://pediatrics.aappublications.org/content/119/1/182

2 Mahmutović, A. (2013). Značaj igre u socijalizaciji djece predškolskog uzrasta. Metodički obzori, 18, 21-33.

3 Importance of Play – 9 Amazing Benefits & Infographic

4 Vickerius, M. i Sandberg, A. (2006). The significance of play and the environment around play. Early Child Development and Care, 176(2), 207-217.

Post Author: kako si?