Site Loader

Ajme meni, moj se sin boji Krampusa. Je li s njim sve u redu? Ako bi majka postavila ovo pitanje psihologu, prva stvar koju bi je psiholog pitao vjerojatno bi bila: Koliko Vaš sin ima godina? Situacija neće biti jednaka ako dječak ima 3 godine ili pak 12 godina. Kao i za većinu dječjih pitanja, dječje strahove najprije trebamo promatrati u kontekstu razvoja. Strah i anksioznost prirodan su dio razvoja djeteta, baš kao što se te emocije prirodno javljaju kod odraslih, ali mogu biti zabrinjavajući ako je njihov sadržaj razvojno neprimjeren.¹ Kako dijete raste i sazrijeva, mijenjaju se sadržaj i način izražavanja njegovih strahova i anksioznosti pa se tako djeca različite dobi boje različitih stvari. Mlađa djeca boje se konkretnih vanjskih pojava (npr. životinja ili gromova), a prema adolescenciji strahovi postaju više internalizirani i zapravo se češće radi o anksioznosti vezanoj za apstraktne opasnosti koje nisu trenutno pred djetetom (npr. akademski neuspjeh).² Općenito, kada govorimo o strahu, najčešće mislimo na osjećaj izazvan opasnošću koja je neposredna i poznata te je praćen intenzivnim fiziološkim uzbuđenjem kratkog trajanja, dok je anksioznost izazvana relativno nepoznatom opasnošću koju očekujemo u budućnosti te je praćena napetošću i strepnjom koji dugo traju.¹·² Drugim riječima, djeca u dojenačkoj dobi osjećaju strah, dok starija djeca osjećaju tjeskobu. Kognitivnim razvojem djece dolazi do zamišljanja situacija kojih realno nema, ali koje dijete čine preplašenim čak i više nego da se takva situacija stvarno događa. To saznanje predstavlja temelj za rad na tim strahovima, što spontani (pa dijete samo shvati da se boji nečega zamišljenoga), što skrbnika, a ponekad i stručnjaka. 

Razvojni strahovi od rođenja do druge godine života

Kod novorođenčadi se javlja strah od iznenadnih, glasnih zvukova ili bučnih uređaja koji se s vremenom smanjuje i relativno brzo iščezne.¹·² U prvoj godini života može se javiti i strah od odvajanja od bliskih osoba (najčešće majke) jer dijete još nije sposobno shvatiti da je odvajanje privremeno i da ih njima tako važna osoba ne napušta zauvijek.³ S drugom godinom života kod neke djece dolazi do straha od nepoznatih osoba, koji je povezan s oprezom prema ljudima kojima dijete nije privrženo.³ S obzirom na to da u ovoj dobi dječji govorni aparat još nije razvijen, roditelji dječje strahove prepoznaju kroz ponašanje, odnosno plač.⁴ Dakle, iako djeca u ovoj dobi ne mogu izraziti strahove, roditelji trebaju biti svjesni da ih ona svejedno imaju. Dijete ne treba dugo ostavljati samo, a kada je uznemireno, roditelji ga mogu pokušati umiriti u svom naručju. Jedan je od položaja koji može djelovati umirujuće na dojenče na prsima preko jednog ramena, ali djeca su drugačija tako da treba pratiti dijete i pronaći položaj koji mu najbolje odgovara.

 

Razvojni strahovi djece predškolske dobi

S trećom godinom dijete počinje verbalizirati ono čega se boji te objekti strahova postaju konkretna bića, stvari i pojave. Kod male djece mašta igra ključnu ulogu u formiranju strahova, a s vremenom, s razvojem kognicije, djeca razmišljaju o svijetu oko sebe i mogu ga vidjeti kao zastrašujuće mjesto te objekti strahova postaju sve više realistični. 

Mrak i nadnaravna/imaginarna bića. Kad se mlađa djeca boje mraka, to je većinom vezano za neki drugi, specifičniji strah, primjerice od toga da se u mraku skrivaju čudovišta, lopovi i slično. Kasnije, kod djece u školskoj dobi, radi se o osjećaju nesigurnosti i strahu od nepoznatog.² Predškolska djeca ne mogu još dobro razlikovati maštu od stvarnosti te im se čudovišta, duhovi i slični likovi mogu činiti iznimno zastrašujućim, pogotovo pred odlazak na spavanje.⁵ Ovakvi su strahovi često potaknuti sadržajem iz medija ili pričama odraslih. Kako biste djetetu olakšali suočavanje s ovih strahom, možete smanjiti izlaganje djeteta pričama, knjigama, filmovima i crtićima takve tematike. Prije spavanja s djetetom pretražite sobu kako biste mu pokazali da tamo nema čudovišta. Možete ostaviti upaljenu noćnu svjetiljku, sjediti uz dijete dok ne zaspi te odrediti hrabru igračku koja će biti ušuškana s njim i štititi ga tijekom noći. Dodatna ideja ako se dijete nikako ne može umiriti prije spavanja može biti da u bočicu sa sprejom ulijete vodu te ju ukrasite i napišete na njoj Sprej protiv čudovišta. Prije spavanja možete pošpricati sprej ispod kreveta i u ormare kako bi se dijete osjećalo sigurnije. 

Životinje. Strah od životinja posebno je učestao, ali i prolazan jer počinje nestajati već oko pete godine.² Ovaj strah ovisi o predodžbama koje dijete ima o životinji koje se boji, a koje mogu biti potpuno pogrešne. Primjerice, dijete može misliti da pauci skaču i da im mogu skočiti na glavu, iako to nije točno. Kako biste pomogli djetetu da se suoči sa strahom, nemojte ga prisiljavati da prilazi ili dira životinju koje se boji. Možete vlastitim ponašanjem pokazati da se ne treba bojati tako da, primjerice, pomazite psa, pokažete da mačka reagira na prijateljski način ako se s njom obzirno postupa, ostanete smireni ako kraj vas leti pčela i slično. Dozvolite djetetu da samo odluči kada će pristupiti životinji koja mu izaziva strah. Osim toga, prikažite životinju u zanimljivom svjetlu, govoreći o značaju svake životinjske vrste u prirodi (ovdje može biti primjer: pauci pletu predivne mreže, pčele su najbolji izviđači i tvornice meda…).

Strah od odvajanja. Ponekad se čini kao da se dijete boji vrtića jer plače kada ga ostavljate, ali mu u vrtiću zapravo bude lijepo i zabavno nakon što izdrži početni stres. U tom slučaju dijete vjerojatno zapravo negoduje zbog odvajanja. Djetetu treba pružiti toplinu i pokazati razumijevanje, ali ga i nježno poticati te ohrabrivati na samostalnost. Možete mu ukazati na razne dobre stvari koje samostalnost nosi sa sobom. Ako se dijete ni nakon dužeg razdoblja ne prilagodi vrtiću, moguće je da se ne radi o strahu od odvajanja već se zaista boji vrtića.⁵ Tada pokušajte utvrditi što mu točno u vrtiću izaziva strah – je li to neka teta, druga djeca ili sam prostor koji je nov i nepoznat te zna biti bučan i za dijete pomalo kaotičan. Možete pratiti dijete u vrtić i kratko se zadržati tamo s njime, ali postupno smanjiti količinu vremena koje provodite s njim u vrtiću.

Još neki strahovi koji se javljaju u ovoj dobi jesu strah od opasnih osoba kao što su lopovi, razbojnici, otmičari i slično, strah od liječnika te drugih ljudi u uniformama i bijelim kutama (najčešće zato što ih djeca povezuju s boli koju su osjetila, primjerice kod zubara) te strah od vremenskih nepogoda, najčešće munja i gromova. Tu treba spomenuti važnost konteksta, odnosno utjecaja specifične situacije na sadržaj strahova. Trenutno je u Zagrebu, ali i u cijeloj Hrvatskoj, kod djece strah od potresa vjerojatno neovisno o dobi izraženiji nego što je to slučaj u nekoj zemlji koja nije nedavno bila pogođena potresom. Dakle, ako se adolescent iz Zagreba boji potresa, taj strah nije razvojno neprimjeren nego je izazvan potresom koji je nedavno doživio. Isto tako, ako se malo dijete boji da će se zaraziti virusom, to nije neobično ako se promatra u kontekstu pandemije koronavirusa.

 

Razvojni strahovi djece školske dobi

Neki od ranije navedenih strahova mogu se prirodno javiti i kod djece mlađe osnovnoškolske dobi, primjerice strah od životinja ili mraka. S razvojem kognicije kod djece postupno dolazi do sve boljeg razumijevanja svijeta oko sebe. Tada nastupaju strahovi od osobnog stradanja, tjelesnih ozljeda i smrti te gubitka roditelja i bližnjih.⁵ Ovakvi su strahovi manje posljedica vlastitog iskustva, a češće su pod utjecajem onoga što djeca vide u filmovima ili na vijestima te razgovora koje čuju o raznim stradanjima drugih osoba. To kod djece može uzrokovati osjećaje uznemirenosti, zabrinutosti te im osvijestiti da je naše postojanje nesigurno i krhko. Ovom strahu mogu doprinijeti i neki događaji, kao što su razvod roditelja, sukob ili teški ekonomski problemi u obitelji koji u djetetu mogu pobuditi brigu da će biti napušteno. Uz to, riječi koje roditelji znaju izgovoriti s namjerom opomene i odgoja mogu za rezultat imati pojavu sličnih strahova kod djeteta. Primjerice, rečenica Ne mogu vas više trpjeti, vidjet ćete kad jednog dana samo nestanem iz ove kuće kod djeteta može izazvati strah da će zaista biti napušteno te ostati ranjivo i samo.²

Kod djece školske dobi često se javlja strah od škole koji može uključivati strah od vlastitog akademskog neuspjeha (najčešće kod uspješnih učenika) te strah od evaluacije i reakcije vršnjaka ili učitelja. Isto tako, strah od škole se može javiti zbog previsokih očekivanja roditelja vezano za školski uspjeh što djetetu predstavlja veliki pritisak i stres. Kod djece koja imaju strah od škole karakteristična su ponašanja poput velikog broja opravdanih i neopravdanih sati izostanka iz škole, smanjene motivacija za učenjem kao i pojava psihosomatskim simptoma poput glavobolje ili bolova u trbuhu.⁶

 

Razvojni strahovi kod adolescenata

Adolescencija je razdoblje u kojem vršnjaci postaju izrazito bitan dio života. Imajući to na umu, ne čudi da u ovom životnom razdoblju dolazi do jačanja strahova vezanih za međuljudske odnose i socijalne situacije.² Česti su strahovi da neće biti prihvaćeni u društvu, strah od neuspjeha, strah od javnog nastupa te strahovi vezani za tjelesni izgled i strah od budućnosti. S obzirom na to da u adolescenciji djeca već imaju relativno dobar pojam o svijetu oko sebe i počinju ih zanimati događaji u svijetu, mogu se javiti strahovi od ratova i katastrofa. Također, kako uče o raznim načinima na koje tjelesni integritet može biti ugrožen, i dalje mogu postojati strahovi od tjelesnih povreda i medicinskih intervencija.

 

Kako reagirati na dječje strahove?

Važno je zapamtiti da su razvojni strahovi prirodni te ih se ne može i ne treba spriječiti. Međutim, postoje načini na koje roditelji mogu olakšati djeci situacije u kojima se boje te im pomoći da se suoče s onim čega se boje. Važno je da se djetetovi strahovi uvaže i da ga se ne posramljuje zbog onoga čega se boji, ne naziva malom bebom, ne govori da se dječaci ne smiju bojati te ne uspoređuje s braćom i sestrama ili drugom djecom. Važno je i da roditelji budu svjesni vlastitih strahova jer svojim ponašanjem mogu nesvjesno prenijeti svoj strah na dijete. Primjerice, ako roditelj često govori o tome da se boji leta ili se šali da bi radije putovao brodom nego avionom, dijete to može čuti te se i samo početi bojati aviona. Dijete može primijetiti i puno suptilnije ponašanje, primjerice ako je roditelj svaki put ukočen u blizini pčela i miče se sa stola kad pčela sleti na njega, tada dijete to može vidjeti i također usvojiti taj strah, iako to roditeljsko ponašanje može biti praćeno riječima neće ti pčelica ništa.

Djetetu bi se trebao osigurati prostor da se suoči sa svojim strahovima i ne bi ga se trebalo gurati u situacije kojih se boji dok ono samo za to ne pokaže motivaciju (npr. stavljati štene djetetu u krilo). Međutim, to ne znači da dijete trebamo u potpunosti štititi od situacija koje su mu zastrašujuće. Isto tako, dijete ne treba posramljivati radi straha, nego ga treba ohrabrivati u suočavanju sa situacijama koje su realno bezopasne ili niske opasnosti. Ako se dijete ne bi suočavalo, nego bi ga se vječno štitilo onda bi odrastalo s idejom da je objekt straha zaista opasan. Zato roditelj treba jasno reći: ovo nije opasno, ali razumijem da se toga bojiš. Na taj se način jasno pokazuje da se radi o emociji, a ne o opasnosti. Dijete polako treba suočavati s onime čega se boji na način i tempom koji djetetu odgovara. Pritom mu treba pružati podršku u istraživanju i razumijevanje te otvoreno s njime razgovarati o onome što ga brine. Osim toga, može pomoći i da roditelji podijele čega su se oni bojali u toj dobi te kako su se s time suočili, čime se normalizira osjećaj straha.³·⁴ S vremenom bi dijete trebalo steći hrabrost i samopouzdanje za suočavanje s onim čega se boji. 

 

Kada dječji strahovi nisu razvojni strahovi?

Postoji pet kriterija prema kojima se može razlučiti je li strah prirodan i očekivan ili se treba posumnjati na poremećaj: situacijska primjerenost, intenzitet simptoma, trajanje simptoma, stupanj ometanja funkcioniranja i razvojna primjerenost.² Ako se strah koji dijete proživljava ne može pripisati nekoj specifičnoj situaciji, snažan je, traje dugo vremena, ometa svakodnevno ili školsko funkcioniranje djeteta te sadržajem nije primjeren dobi, moguće je da je strah prerastao u specifičnu fobiju ili neki drugi anksiozni poremećaj.⁵ Tada strahovi neće proći spontano i potrebno je potražiti pomoć stručnjaka psihičkog zdravlja. Ako vaše dijete ima strahove za koje niste sigurni jesu li razvojni ili patološki ili niste sigurni što trebate učiniti u vašoj situaciji, potičemo vas da nam se javite na kakosi@ffzg.hr kako biste podijelili svoje brige s nama, a mi vas možemo uputiti i na mjesta gdje možete potražiti dodatnu podršku uživo.

 

Literatura

¹ Poljak, M. i Begić, D. (2016). Anksiozni poremećaji u djece i adolescenata. Socijalna psihijatrija, 44(4), 310–329. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/174630 

² Vulić-Prtorić, A. (2002). Strahovi u djetinjstvu i adolescenciji. Suvremena psihologija, 5(2), 271–293.

³ Razvojni strahovi 

DJEČJI STRAHOVI: Što trebamo znati  

⁵ Berk, L. (2008). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap. 

⁶ Ćoso, B. (2012). Strah od škole i zadovoljstvo učiteljima. Napredak, 153(3–4), 443–461.

Post Author: kako si?