Site Loader

Sjetite se kada ste kao mali izgubili omiljenog plišanog medvjedića. Možda su vam roditelji obećali da će vam kupiti novog i ljutili se na vas što ste toliko uzrujani. Problem je bio u tome što niste htjeli novog medvjedića. Htjeli ste svog medvjedića.

Za razliku od mnogih drugih aspekata života, gubici ne diskriminiraju. Oni se događaju svima. Neki su prirodni i sastavni su dio razvoja, primjerice prijelaz iz vrtića u školu u kojemu dijete gubi vrtićke prijatelje, odgojitelje i rutine na koje je naviklo. Drugi gubici ometaju razvoj jer se dogode ranije ili kasnije od očekivanog, primjerice ako već u adolescenciji izgubimo roditelja. Neki su gubici privremeni (svađa s partnerom), a neki trajni (preseljenje). Možemo ih podijeliti na kategorije koje smo opisali u članku o apstraktnim gubicima. Bez obzira na to kakav gubitak bio, važno je imati na umu da ga ne smijemo banalizirati. Ne možemo znati koliko je nekome neki gubitak težak. Je li teža pogibija oca ili psa? Ovisi o tome kakav je bio otac, a kakav je bio pas. Ako je otac bio zlostavljač, a pas vjerni prijatelj kojemu smo se godinama povjeravali, vjerojatno će nam teže pasti gubitak psa.

Reakcije na gubitak pojavljuju se u različitim područjima funkcioniranja. Na emocionalnom planu ljudi najčešće doživljavaju tugu, tjeskobu, osjećaj praznine i usamljenosti, bespomoćnost, čežnju za izgubljenim, a često i osjećaje krivnje, bila ona opravdana ili ne. Od misaonih reakcija javljaju se šok i nevjerica, doživljaj gubitka kontrole, razmišljanje o izgubljenom, teškoće s koncentracijom i traženje smisla života. Uz to se obično pojave i tjelesne reakcije u vidu osjećaja praznine u želucu, stezanja u prsima, glavobolje i umora te ponašajne reakcije poput teškoća sa spavanjem, promjene apetita te traženja pravde i krivca. Ne možemo reći da je neka reakcija normalna ili nenormalna. Svatko tuguje drukčije. Iako su reakcije teške, ponekad dugotrajne i onesposobljujuće, one nisu patologija.

Gubitke teško podnosimo jer nas svaki novi gubitak podsjeća na prošle gubitke. K tome dovodi u pitanje smisao života i podsjeća nas na vlastitu prolaznost. Svaki gubitak ujedno sadrži i više različitih gubitaka, tzv. sekundarne ili popratne gubitke. Primjerice, ako izgubimo posao, prvo nam padne na pamet da smo izgubili izvor prihoda. Ali uz to smo izgubili strukturu i ispunjenost dana, socijalne odnose s kolegama, radnu ulogu, osjećaj sigurnosti, a možda i vjeru u budućnost ili samopoštovanje. Popratne gubitke ne primijetimo odmah, oni se pojavljuju s vremenom. Tek nakon nekoliko mjeseci spoznajemo što smo sve izgubili, a prvi praznici nakon gubitka obično nam daju priliku da više promišljamo o izgubljenom. Rođendan i godišnjica smrti preminulog točke su u kojima prepoznamo da smo preživjeli cijelu godinu bez njih. Tugovanje traje određeno vrijeme jer moramo odtugovati svaki od popratnih gubitaka te moramo osvijestiti i prilagoditi se mnogim promjenama koje je gubitak uzrokovao. Radi se o procesu tijekom kojeg pokušavamo pomiriti ono što znamo (osobe više nema i ništa nikada neće biti kao prije) s onime što osjećamo (to je nemoguće, strašno, užasno, bolno i nepravedno). To je prirodan proces koji prolaze svi i koji najveći broj ljudi prođe bez većih teškoća. Kod nekih se on lakše, a kod nekih teže uočava. To ne znači da im nije teško.

Nekad se govori o fazama u procesu tugovanja (poricanje, pregovaranje, ljutnja, očaj, depresija i rezignacija, prihvaćanje). Međutim, tugovanje je skokovit proces: razdoblja poboljšanja obično se izmjenjuju s razdobljima pogoršanja. Faze ne moraju nužno teći jedna u drugu i ponekad se osoba vrati u prethodnu fazu. Stoga je bolje govoriti o zadacima koji se (bilo kojim redoslijedom) trebaju obaviti tijekom tugovanja. Ti su zadaci:

  • prihvatiti stvarnost gubitka
  • proraditi (proživjeti) gubitak – proći kroz tugu i ostale reakcije na gubitak
  • usvojiti nove vještine – praktične vještine (npr. kuhanje ako je samo pokojna supruga kuhala) i vještine u ophođenju s drugima
  • oprostiti se od umrlog i preusmjeriti energiju (novi odnosi, novi život, usmjeravanje prema budućnosti).

U procesu tugovanja veliku ulogu imaju rituali. Oni stvaraju red i strukturu u kaosu. Pogreb pomaže u shvaćanju da je gubitak stvaran, daje nam priliku da izrazimo misli i osjećaje o umrlome te služi kao odraz života umrloga. Uz to okuplja članove socijalne mreže i potiče dijeljenje muka. Međutim, rituali mogu i stvarati pritisak tugujućim osobama ako se ne osjećaju spremno sudjelovati u njima. Pitajte tugujuću osobu što želi. Ako želi obavljati rituale, podržite ju. Ako ne želi, podržite ju.

Tugujući obično žele znati koliko će dugo tugovanje trajati. Nažalost, ne postoji odgovor na to pitanje. Najbolji je odgovor da će trajati onoliko koliko osobi treba, a to je uvijek dulje nego što osoba želi – jer želi da bol prestane odmah. Gubici se ne mogu zaboraviti, ali s njima se može naučiti živjeti. Kriterij koji se ponekad uzima kao oznaka da je tugovanje završilo jest kada nam prisjećanje na umrlog prvo izaziva ugodne osjećaje, a tek zatim tugu. Unatoč tome, ne bismo pogriješili ako bismo rekli da tugovanje traje doživotno, samo postane lakše.

Tugovanje može imati i svoje pozitivne aspekte: može nam pomoći da shvatimo što nam je u životu važno i da prepoznamo ljude u svojoj okolini na čiju podršku možemo računati. Može nas potaknuti da budemo zahvalniji za ono što imamo u životu te nam pomoći u osobnom razvoju. Imajte na umu da ovo nije dobro reći osobi koja je u dubokom žalovanju jer ona još nema kapacitet za takav način razmišljanja. Tek dosta vremena nakon gubitka shvatimo pozitivne stvari koje smo dobili iz žalovanja i ta se spoznaja ne može ubrzati.

O tome kako pružiti podršku osobi koja tuguje pročitajte u idućem članku.

Post Author: kako si?